Medicinska škola, Šibenik

U čast Asklepiju, za kojeg se smatra da je živio kao čovjek i liječnik, a nakon smrti proglašen bogom, stari su Grci gradili mnoge hramove u kojima su se liječili bolesnici. Liječnici u tim hramovima bili su svećenici koji su uz molitve propisivali dijetu, kupke, šetnje po svježem zraku. Ozdravljenje su, naravno, prepisivali bogu Asklepiju.

Ljudi više nisu umirali i to zabrine boga podzemnoga svijeta Hada, koji nije više dobivao podanike, pa se obrati bratu Zeusu i zamoli ga da nešto poduzme jer u njegovu kraljevstvu, nebu i zemlji, sve je više podanika, a on će domalo ostati bez njih.

Zeus je tada trgnuo munju i tako ubio liječnika Asklepija. Ponovno se uspostavi prvobitna ravnoteža te ljudi počeše umirati i puniti Hadovo kraljevstvo. Njegova smrt je pouka čovjeku da se ne smije igrati boga

Međutim Zeus, nakon što je shvatio važnost Asklepija, pokaja se za svoj čin te ga uzdiže  među bogove i Asklepije je vraćen u život, ali sad kao bog liječništva.

ASKLEPIJEVO SVETIŠTE

Asklepijevo svetište nalazi se u Epidauru u Grčkoj, na poluotoku Peloponezu na ravnici okruženoj brdima uz koja su vezane drevne priče i legende.

Asklepijevo svetište bilo je najveće lječilište staroga svijeta, osobito u vrijeme klasičnog razdoblja stare Grčke. Bolesnici su tu hodočastili i provodili noć u velikoj dvorani za spavanje gdje im je u snovima božanstvo davalo savjete što da učine kako bi ozdravili.

Epidaur, danas jedan od nezaobilaznih arheoloških lokaliteta u Grčkoj, poznat je i po kazalištu s izvanrednom akustikom i 12300 mjesta.

SIGNUM AESCULAPII – ASKLEPIJEV ZNAK

Sastoji se od zmije isprepletene oko štapa.

Asklepijev štap simbolizira liječničko umijeće spajajući zmiju, koja svlačenjem svoje kože predstavlja simbol ponovnog rođenja i plodnosti. Ta se simbolika očuvala i do danas pa je amblem liječnika zmija ovijena oko štapa.

Zmiju su u ovom amblemu sačuvali i ljekarnici (farmaceuti) i veterinari. Tako je ljekarnički amblem zmija ovijena oko čaše u koju zmija iz svojih usta izbacuje otrov, a veterinarski je zmija obavijena oko konjske glave.

Kaducej, Hermesov štap često se miješa s Eskulapovim no oni nemaju nikakve veze.

Sve do 6. stoljeća prije Krista u grčkoj medicini prevladava Asklepijev kult, a medicina je u rukama svećenika.

U 6. stoljeću prije Krista pojavljuju se prvi filozofi prirode koji odbacuju magiju. Umijeće liječenja smatraju dijelom mudrosti tako da liječenje bolesti i promatranje prirode nastaje od istih autora. Pod utjecajem filozofskih učenja formira se već u 5. stoljeću prije Krista nov tip liječnika koji stječe izobrazbu u liječničkim školama. Najpoznatije škole bile su u Kireni, Krotonu, Knidu i Kosu.

Najslavniji učenik škole u Kosu bio je Hipokrat, čovjek znamenit po umjetnosti i po rječitosti, koji je prvi odvojio medicinu kao nauku od studija mudrosti.

MEDICINA STARIH RIMLJANA

Dio medicine i kulture Rimljani su već preuzeli od prastanovnika Italije – Etruščana. Do dolaska Grka u Rim Rimljani nisu imali znanstvene medicine. Rimski liječnici nemaju gotovo nikakvo medicinsko znanje. Bili su to robovi, brijači, a njihova terapeutska sredstva bila su vino, jabuke, kelj i drugo.

Rimski liječnici, kao šarlatan Marcus Porcius Cato, nisu bili oduševljeni kad su u Rim počeli stizati liječnici iz Grčke

ASLKEPIJAD

Prvi grčki liječnik koji je stekao ugled u Rimu bio je Asklepijad, Ciceronov prijatelj. Postoji priča da je Asklepijad  prolazio kraj jednog sprovoda i pogledao mrtvaca. Ustanovio je da nije mrtav te je zatražio od rodbine da ga ostave nasamo s lešom. Nakon nekog vremena leš je oživio.

U 1. stoljeću nastaje prvo medicinsko djelo napisano na latinskom jeziku kojeg je napisao Rimljanin Celzo.

Rimljani nisu imali razvijenu svoju znanstvenu medicinu i najbolji njihovi liječnici bili su Grci. Međutim, Rimljani su u gradskoj higijeni i zdravstvenom zakonodavstvu nadmašili sve svoje prethodnike. Vrlo su rano počeli graditi vodovode. Sagradili su ih oko 40. Prvi rimski vodovod sagrađen je u Rimu 311. godine prije Krista a nazvan je „Aqua Appia”. Otpadne vode slijevale su se iz kuća manjim kanalima u jedan veliki zvan „Cloaca maxima”. Prve kupaonice „lavatrine” građene su u kućama kraj kuhinje, a najprije su ih imali imućni građani. Za ostale stanovnike sagrađeno je javno kupalište „piscina publica”, a kasnije i javni bazeni „therme”.

MEDICINSKI PISCI NA GRČKOM I LATINSKOM JEZIKU

HIPPOCRATES COUS

Hipokrat je osnivač današnje znanstvene medicine. Nazvan je „Cous” – Košanin jer je rođen na otoku Kosu. U medicini je znanost oslobodio od utjecaja magije i religije te je zbog toga proglašen PATER MEDICINAE.

Hipokrat je djelovao na otoku Kosu i bio je pripadnik koške medicinske škole. Ta je škola djelovala uz Asklepijev hram pa su se članovi te liječničke udruge nazivali asklepijadima. Asklepijadi su se bavili liječenjem bolesnih, a uz njih su djelovali i svećenici boga Asklepija čije se liječenje sastojalo od raznih religijskih obreda.

Hipokratu se pripisuje više od 50 djela. Sva njegova djela sakupljena su u zbirci koja nosi njegovo ime, CORPUS HIPPOCRATICUM. U toj velikoj zbirci medicinskih spisa osjeća se njegov duh i sva veličina Hipokratove škole. U njoj je skupio i kritički proradio iskustva egipatskih i grčkih liječnika. Međutim, zbirku nije mogla napisati jedna osoba zbog raznolikosti tema i stilova pisanja. Ostala njegova djela su: Aforizmi, Instrumenti za učašenje, O epidemijama, O zraku, vodi i tlu, O antičkoj medicini, O fistulama, O frakturama, O hemoroidima, O ozljedama glave, O prehrani tijekom akutnih bolesti, O zglobovima, O svetoj bolesti, O kirurgiji, O čirevima, Knjiga prognoza, Zakon i  Zakletva.

Hipokratova medicina je bazirana na promatranju bolesnika. Na osnovi simptoma Hipokrat nije postavljao dijagnozu, nego prognozu bolesti. Uz medikamente u tretmanu duševnih bolesti (u to vrijeme koristili su se različiti biljni pripravci, opij, kanabis…) preporučio je odmor, dijetu, gimnastiku, a kao najprikladniji lijek - rad. On liječi bolesnog čovjeka kao cjelinu što je u suvremenoj medicini danas promijenjeno i medicina se bazira sve više na simptomima. Neke medicinske Hipokratove postavke i danas su aktualne. Opis mnogih bolesti bio je toliko detaljan da se gotovo ni do danas nije izmijenio (npr. kod tuberkuloze, zaušnjaka, malarije, padavice).

Hipokrat se oslanja na filozofska djela svojih suvremenika. Kako je grčki filozof Empedoklo smatrao da je svijet sastavljen od 4 praelementa: vode, vatre, zraka i zemlje,  tako je Hipokrat smatrao da su glavni sastojci ljudskog organizma 4 tjelesna soka: krv, sluz, crna i žuta žuč.

HUMORALNA MEDICINA

Hipokrat je smatrao da se čovjekovo tijelo sastoji od čvrstih i tekućih dijelova. Čvrsti dijelovi su kosti, tkiva, stjenke krvnih žila, a tekući dio četiri soka – sluz, krv, žuta i crna žuč. Čovjek je zdrav ako su ti sokovi međusobno usklađeni, a ako se taj odnos poremeti nastupa bolest. Uravnotežen odnos tih sokova je dakle zdravlje ili krazija, a poremećaj tih odnosa je bolest ili diskrazija. Međusobni odnos sokova u organizmu po Hipokratu regulira posebna sila koju on naziva  „Fizis”, a to znači „priroda”.Takvo mišljenje izvršilo je glavni utjecaj na Galena te kasnije i na srednjovjekovnu medicinu.

Tjelesni sokovi imaju utjecaja i na temperament pojedinog čovjeka. Nazivi temperamenata kojima se još i danas služimo (sangvinični, flegmatični, kolerični, melankolični) potječu od naziva četiri tjelesna soka.

Za Hipokrata je bolest prirodna pojava koja može imati samo prirodne uzroke.

Hipokrat smatra da je priroda liječnik:

„Natura sanat, medicus curat“  (Priroda ozdravlja, liječnik liječi).

„Quod natura vergit, eo ducendum“  (Kuda priroda naginje, tamo treba ići).

U svojoj terapiji preporučuje što bi svaki zdravstveni radnik morao uvijek imati na umu, a to je „Primum non nocere” (Prvo ne naškoditi). Cilj mu je bio da u terapiji pomogne prirodi da dovede do ozdravljenja.

FACIES HIPPOCRATICA - Hipokratovsko lice ili lice umirućega.

Na temelju promatranja bolesnika opisao je i čovjeka pred smrt. Lice čovjeka koji umire blijedosivo je, ispaćeno i isušeno, upalih obraza i pomodrjelih usana, čelo je orošeno hladnim znojem, vrh nosa ušiljen, oči upale i okružene tamnim kolutima, uši hladne i plavičaste.

HIPOKRATOVA ZAKLETVA - Kodeks etike za liječnike.

„Kunem se Apolonom liječnikom, Asklepijem; Higijejom i Panakejom, svim bogovima i božicama, zovući ih za svjedoke, da ću po svojim silama i savjesti držati ovu zakletvu i ove obveze.”...

Zakletvu su polagali liječnici “hipokratske težnje”, a polažu je i danas u cijelom svijetu. Ona obvezuje liječnika da sav svoj život posveti bolesnima bez težnje za bogaćenjem. Liječnik je svećenik, a “njegovo umijeće je njegov život” te mora djelovati u bolesnikovu korist, a ne na štetu.

Tijekom povijesti ova se zakletva često mijenjala, ali je na kongresu Međunarodnog saveza liječničkih društava u Ženevi 1948. godine ustanovljena konačna zakleta koja se danas koristi, Ženevska zakletva:

"U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti.”...

Hipokrat je osnovao: induktivnu, pozitivnu medicinu bez praznovjerja, položio temelje liječničke etike, stvorio znanstvenu terminologiju koja se i danas upotrebljava, te je izgradio kirurgiju

AULUS CORNELIUS CELSUS

Aul Kornelije Celzo je rimski pisac kojemu se pripisuje djelo „ARTES” – „Umijeća”, prvo medicinsko djelo na latinskom jeziku. Živio u vrijeme cara Augusta i cara Tiberija.Vrstan je stilist, pa ga poznavaoci njegova djela nazivaju MEDICINSKIM CICERONOM, a jer je izvrsno izložio medicinski nauk, nazivaju ga LATINSKIM HIPOKRATOM. Celzo je tek poznatiji od 15. stoljeća, posebno kad je njegov spis o medicini umnožen tiskom u Firenci 1478. g.

Njegovo djelo „Artes“ enciklopedijsko je djelo koje izlaže filozofiju, vojnu vještinu, retoriku,   agronomiju, medicinu i dr.Nažalost sačuvan je samo dio o medicini „De re medica” ili „De medicina” u 8 knjiga.

Celzov spis snažno je utjecao na liječnike renesanse i baroka, posebno u području kirurgije i kirurške prakse. Kirurgiju je najbolje obradio.

Poznat je opis upale u Celza, gdje se navodi 4 glavna simptoma: rubor, -oris, m. (crvenilo), dolor, -oris, m.  (bol), calor, -oris, m.  (toplina), tumor, -oris, m. (oteklina).

GALENUS

Galen je najveći poslije Hipokrata i jedan od najslavnijih liječnika svih vremena. Rodom je Grk iz Pergama. Polazio je poznatu Aleksandrijsku medicinsku školu koja se otvorila nakon što je medicinska škola na otoku Kosu počela gubiti na važnosti. Velika je zasluga aleksandrijske škole što su se u njenoj vrlo poznatoj biblioteci sačuvala sva Hipokratova djela.

Vrativši se u Pergam, postaje liječnik gladijatora, gdje mu se pruža prilika sa stekne veliko kirurško znanje. Nakon Pergama 162. godine odlazi u Rim gdje piše knjige i drži predavanja te stječe veliki ugled. Njegova su se djela stoljećima prepisivala i učila napamet, osobito anatomija. Kako je bio Grk, sva je djela pisao na grčkom jeziku.

U 19. stoljeću, studenti medicine još su čitali Galena da nauče neke pojmove.

Napisao je oko 300 djela, od kojih je oko 150 sačuvano u cijelosti ili djelomično. Najpoznatije mu je djelo „ARS PARVA” – „Mala umjetnost” u kojem je obradio svu medicinu svojeg vremena

Kao i Hipokrat, Galen vjeruje u tjelesne sokove. Mislio je da može doći do krvarenja tih sokova, pa tada nastaje „sepsis” i groznica. Pri tom se stanju javljaju simptomi: calor, rubor, tumor, dolor et functio laesa (oštećena funkcija). Međutim, ubrzo nakon Galenove smrti, rimska medicina počinje nazadovati. Javljaju se ljudi koji maštaju o oživljavanju mrtvih. Tako slava Rima počinje blijedjeti, a jedino mjesto gdje se gaje tradicije Hipokratove i Galenove medicine ostaje aleksandrijska škola.